Anima Croatica
I naše narodne pjesme, i kola, tanci i plesovi, traju u sluhu i kretu naroda ponajviše kao potreba,spoznaja o prošlomu, pojašnjenje o identitetu. Stoga se ovaj puk, i u nemilim desetljećima nesklone mu povijesti, laćao i pjesme i plesa i tanca i kola, gusala i ljerice, tambure i mandoline, dipli i dvojnica, sopila i frula..., ali ne da bol ukloni, nego da ga opjeva, da produži stoljetne zapise o patnji, kako bi zajedničkoj svijesti pripominjao nepomućene izvore boli, tijekove takvih bolnosti i lijekove takvim bolnicima.
Ondašnji je puk, gotovo nepismen, čitao Prirodu u originalu, izravno, bez posrednika, stoga je i dobivao osobni preslik punine bez otrpljenoga postotka posredniku.
(...) puk uopće ne računa na to, da ih tko sluša. Stojimo, dakle, pred činjenicom, u kojoj su pjesnik i pjevač stvaratelj, izvoditelj i slušatelj. U kolu susrećemo također tri elementa: poeziju, pjev i mimiku, opet sjedinjene u istoj osobi. (A. Dobronić).
Pučke melodije, ta tvorba anonimnih pučkih pjesnika i smišljača pjeva, plesača i intuitivnoga smišljača kreta - izravno potječe iz života puka, iz žive prakse, svakodnevice načina življenja, da bi postala svojina nizova naraštaja, njihove povijesne i folklorne epohe; i tu je poniklo Biće napjeva prenošeno s glasnica i koračaja jednoga pokoljenja novim nasljedovateljima ovih pjevnih duhovnih činjenica. Tko se nije istinski osvrtao na grobove svojih predaka taj nije ni pogledivao na kolijevke svojih potomaka.
Djela puka bilo kojega naroda, pa i hrvatskoga, mjera su njegova identiteta, mjera sukladnosti sa samim sobom. Narodi se oslobađaju pobunama, revolucijama, brane integritet graničnim karaulama, ali ono oslobođeno i obranjeno zadržavaju tek sačuvanim pučkim umotvorjem nizova pokoljenja u nepisanim i pisanim djelima naroda, individualaca i skupina. Zemljom se može vladati, ali djelima njezinih žitelja može se samo služiti da bi bio od istoga služenja nagrađivan. Ono što je iskonski lijepo uvijek su beskrajno strpljivi učinci niza generacija, neopisive invencije nizova naraštaja, duhovna glad više nego za pšenicom, nego pohlepa za zlatom, da se to ne bi pretočilo u pšenicu ni pretopilo u zlato - već da to iskonsko ostane netaknuta vrjednota u iskonskoj duhovnoj škrinji ovoga naroda.
U pjesmama se veliča pravednost i ljubav, dapače, ljubav prema pravdi i pravednost u makakvoj ljubavi, pa čak i kada su svirepi pogromi milili nad krovovima i kolijevkama ovoga naroda, ni tada nije porastao poriv osvete već čežnja za pravdom.
One, međutim, snažno djeluju na dušu slušatelja koji ih malo pomalo nauče napamet; vidio sam gdjekojega kako plače i uzdiše za nekom. I puk pjeva posebno noću, o starim djelima slavenskih velikaša i kraljeva ili o kakvu tragičnom događaju. Ako se dogodi da sa susjednoga brijega stupa drugi putnik, on ponavlja stih što ga onaj prvi zapjeva i to se naizmjenično pjevanje nastavlja sve dok udaljenost ne razdvoji ta dva glasa. (A. Fortis).
Mali narodi su počesto ribice u akvarijima većih, - ali je te male ribice priroda obdarila dračicama, pa nema zalogaja većih, a da poneka kost manjih i dandanas u grlu većih ne zapire i čini im glas promuklim čak i kad ne pjevaju.
Inteligencija piše za inteligenciju, dok narod smišlja i za narod i za inteligenciju, pa i za onu inteligenciju koja će povratno pisati za narod. Narod piše o onom što nije rečeno, ni opjevano ni plesano, narod ne prepisuje iz umnih knjiga. Narod kad stvara onda je samo jedan razlog: život i životnost toga istoga naroda, povijesni tijek koji u tomu trenu okreće vodenicko kolo zbog održavanja bašćinske vjere toga svetoga brašna. Stoga, domovina pjesme i kretnje je u srcu naroda, i to stvoreno narodno i umjetničko jesu putovi razgranati po zemlji toga naroda, i kojima hoda taj narod, njihove raznolikosti i različitosti su raskrižja tih putova, a moral su putokazi tih raskrižja. Tako običaji postaju tradicije, a tradicije kultura, a kultura duhovnost.
Ljubo Stipišić Delmata
|
|